I KRALJICA CE PITI DINGAČ


Engleska kraljica pit će Dingač! Koji? Jedan na hrvatskim stranama potpuno nepoznat izvanredan, pun, moćan, a elegantan i baršunast - Dingač butique vinarije Vicelić.

U ponudi Berry Bros & Rudd, najstarije britanske trgovačke vinske kuće, koja već nekoliko stoljeća ima certifikat ekskluzivnog dobavljača vina kraljevske obitelji, koja usred Londona uvijek na prestižnoj adresi 3.St. James Street postoji od 17. stoljeća, Dingač Vicelić berbe 2011. je jedino hrvatsko vino.

Engleska kraljica je upravo u klubu Berry Bros & Rudd prošlog ljeta proslavila svoj rođendan sa djecom i unucima.

Dingač Vicelić odabrao je master of wine Martin Hudson, zaposlen i zadužen kod ovih čuvenih trgovaca za vina iz Italije, Slovenije i ovog dijela Europe. I svojim potpisom jamčio za njegovu ekskluzivnu kvalitetu.

Cijena butelje Dingača Vicelić je ovdje 25 funti (oko 250 kuna), a Martin Hudson ga opisuje kao „crveno vino punog tijela,od lokalnog grožđa Plavac mali, jedno od mojih omiljenih iz našeg asortimana, robustan, zrele taniniske strukture, prepun mirisa crne trešnje, pravi nalaz sa prekrasne hrvatske kamene obale...“.

U Hrvatskoj nitko nikada nije o ovom dingaču ni slova napisao i Slobodna Dalmacija prvi put će ovu priču ispričati. I dok se kod nas o ovom dingaču ne zna već je o njemu pisao i Guardian, i Independent, i Decanter, i Boston Globe... Ocjenjivali ga, slike mu objavljivali.

Autor ovog krasnog vina i vlasnik butique vinarije Vicelić je mladi 36-godišnji Mateo Vicelić. Nastavio obiteljsku vinarsku tradiciju. I to nakon završenog menadžerskog fakulteta u Dubrovniku. Vuklo ga je i more i vino, i otac i djed su mu bili i vinogradari i vinari, ali i kapetani. Stoljetni usud ljudi s Pelješca: ili su na moru, ili u vinogradima što vise na strminama nad morem. Na putu do Dingača Mateo je počeo priču:

- Meni je pradida bija vinar još prije 100 godina. U to vrime kod nas se u konobi u Pijavičinom prerađivalo 30 tona grožđa i u to vrime taj naš podrum je bio jedan od vodećih podruma na Pelješcu. U familiji nam je pradida bija Mato, pa dida Mato, pa otac Matko i evo ja sad četvrti u nizu Mateo.

Pradida se bavija vinogradima i vinom i bija je pravi privatni poduzetnik sve dok nisu došla ona vrimena iza Drugog svjetskog rata kad su ih sve gurnuli u zadrugu. Onda je on iša navigavat i posta kapetan. Otac je isto navigava i bija kapetan, a ja sam sad opet generacija vinogradara i vinara.

Vozimo se kroz preuski tunel što od Potomja vodi na Dingač, a Mateo govori kako se ni u obiteljska kapetanska vremena nikad nije odustalo od vinograda i Dingača. Uvijek se radilo vino za obitelj.

- Sad san ja zasadio gori na toj strmini još dosta loze tako da nam je sad 70% mladog nasada, a 30% su nam stari vinogradi. Neke loze su stare i 120 godina. Na Dingaču imamo ukupno 3 i po hektara vinograda.
A onda Dingač. Ma koliko puta bili ovdje svaki put kad iz tunela izađete na južnu stranu Pelješca Dingač doživite kao čudo.

Na strminama nad morem gore i dolje svuda vinogradi plavca malog, uz usku cestu s obje strane bujaju masline, dolje bonaca na moru. Mateo kaže u vinarskom poslu su s njim i njegovi roditelji i supruga Dubrovkinja Lucija, pomažu i prijatelji. On je osnovnu školu završio ovdje, pa srednju u – Africi, u Keniji, gdje mu je otac bio predstavnik Jadroplova, a potom upisao menadžment u Dubrovniku.

- Iza toga sam nešto sitno, jedan ugovor, navigava i onda vinarstvo. Kod nas se taj dio života nikad nije ugasio, uvijek smo održavali vinograde i kad god smo mogli, ako ne bi bija u školi ili na brodu, bili smo oko loze na Dingaču. To je u genima, ta ljubav prema lozi.

Ja uvik kažem da je to oko Dingača i vina najprije emocija, ljubav, pa onda biznis. Ali je biznis. A na ovim ludim strminama na Dingaču to i ne može bit drugačije, nitko normalan ne bi iša tamo sadit vinograd, bager je to tri miseca tuka, pa se sadilo, pa slagali suhozidi,..

- Kad ste odlučili da će vam vinarstvo biti posao?

- Meni je to uvik bilo drago i bija san za to posebno vezan, a kako meni otac nikad nije da navigat, kad san se vratija s broda reka san: ajmo to radit na Dingaču i otac je odma reka: može – samo da ne iden na more. Tako smo odlučili, a i bija je za to baš pravi trenutak.

Te 2007. i 2008. bilo je dosta poticaja. I tada smo na Dingaču nasadili dosta loze. I jedanput kad si krenuo više nema nazad. I ničega mi nije žao. A da ne govorim da smo već i nekakve uspjehe postigli. U tome svi sudjelujemo, ali ja uvik kažem: ja ću preuzest sve zasluge – smije se.

Penjali smo se serpentinama uz Dingač sve više, zastali da se Mateo slika uz najstarije stoljetne loze pa opet dalje strminom uzbrdo. Dingač nije za ljude slabijih živaca: cesta preuska, strmina prevelika, dubina do mora preduboka. Ipak turisti dolaze, dovezu ih terencima.

- Naš prijatelj sommelier koji živi u Londona radi male eksluzivne personalizirane ture na naš vidikovac u Dingaču usred vinograda i to bude fenomenalno. To radi evo već treću godinu s velikim uspjehom, u Trip advisoru kažu da je to najbolja vinska tura na kojoj su bili, bolja od Bordeuaxa.

I eto nas na cilju, u vinogradima pod samim stijenama vrha, vidikovac. Elegantan, zavodljiv, a riječ je tek o drvom nadsvođenom platou. Tu je malo ognjište, drveni šank, veliki drveni stol s bancima i dvije neobične sjedalice ljuljačke što na konopima vise nad dubinom Dingača.

Mateova supruga Lucija veli Mateo ih je dao napraviti sjećajući se godina u Keniji. Ovdje ljeti dolaze u vinu i dalmatinskim delicijama uživati bogati turisti s megajahti. I svi se oduševe. S pogledom na veliku modrinu mora, Mljet preko puta i Lastovo na jugozapadu kušali smo rose Vicelić, a Mateo je krenuo otvarati posljednju bočicu pravog malog blaga – Dingača selekcija berbe 2011. Više nema ni jedna.

- U paleti vina vinarije Vicelić je Dingač, Plavac i Dingač selekcija. Selekcija dolazi iz ovih najstarijih stogodišnjih vinograda. Ne radimo je svake godine, ali kad god je radimo ona izbaci nešto fantastično. Uvijek je toga malo, ali je vino nevjerovatno. I tu selekciju radimo po starinsku.

Dok nam je Dingač moderan, suh, izbalasiran, rađen modernom tehonolijom, selekcija s Dingača je rustikalna, rađena na starinski način. To je poluslatki dingač, onakav kakvi su bili nekadašnji poznati dingači, kakve je moj pradida radija. Stari dingači su uvik bili slatki ili poluslatki.

I posljednja bočica Selekcije 2011. je svjedočila mirisima, punoćom, taninima, asocijacijom na džem od višanja o posebnosti Dingača, a bogme i znanju starih ovdašnjih vinogradara.

- Kako su vas pronašli iz londonskog Berry Bros & Rudd?

- Nama je 2010. bila prva komercijalna berba, a iduća godina 2011. je bila fenomenalna, nevjerovatna. I s tim suhim Dingačem 2011. smo ušli u najstariju londonsku vinsku kuću Berry Bros & Rudd, koja je službeni dobavljač vina britanskog kraljevskog dvora. Na vratima imaju onaj pečat kraljice da su oni njihovi službeni dobavljači i po meni je to najjači trgovac na svijetu, oni postavljaju standarde.

A kako su odabrali naš Dingač? Ja sam uspostavio kontakt, naš prijatelj sommelier iz Londona im je vino prezentirao i čim su ga kušali odmah su napravili prvu narudžbu. Oni su se oduševili, to vino je unikatno, specifično i predstavlja tu svoju lokaciju, Dingač i to je upravo ono što oni traže.

To je bilo prije tri godine. Njihov master of wine Martin Hudson probao je taj naš dingač, on ga je odabrao i on se svojim autoritetom potpisuje pod taj odabir. Kad se master of wine potpiše ispod vina u jednoj takvoj kući i svojim imenom stoji iza tog izbora - ne znam šta ima jače.

Više nemam sumnje jesam li ga dobro napravio ili ne. A kraljica ako poželi popit plavac mali ili nešto iz Hrvatske pit će moj Dingač. To je jedino hrvatsko vino tamo.

- O vašem Dingaču su pisali i Guardian i Decanter... Kako su vas oni otkrili?

- Berry Bros & Rudd s još nekoliko vrhunskih vinskih trgovaca iz grupe Fine vine jednom godišnje rade press wine testing - kušanje odabranih vina za odbrane novinare vrhunske znalce. I tu svaka od tih vinskih trgovačkih kuća donosi 10 svojih vina koje bi oni htjeli pokazat, 4 ispod 20 funti, 4 iznad 20 funti i 2 vina po svom izboru.

I oni su lani među tih 10 vina donijeli prezentirat moj Dingač Vicelić i onda je moj Dingač izašao u Independentu i Guardianu. Oni u svojoj ponudi imaju na tisuće vrhunskih vina iz cijeloga svijeta i da oni za tu eksluzivnu prezentaciju svojih deset odaberu moj Dingač mislim da je to veliki uspjeh.

A onda je i u Decanteru od drugog mjeseca izašao naš Dingač među 30 best buy vina, vina koja niste probali, nisu poznata, a vrijedi ih probat. Ocijenili su ga sa 90+ bodova. To su fenomenalne stvari ne samo za mene nego i za Hrvatsku i njena vina uopće.

Sunce je palo tamo negdje iza Lastova, mrak počeo poklapati i more i loze na Dingaču, ćakula je tekla i nikako nam se nije dalo s vidikovca. Mateo i Lucija su pričali kako su se oženili prošlog ljeta baš negdje u vrijeme onog velikog požara na Pelješcu.

“Branili smo vinograde, vatra je bila prebacila na ovu stranu i jedva smo ih obranili. Skoro smo pir odgodili zbog požara. A oženili smo se u vinariji Ernesta Tolja Saints Hillsa ovdje blizu u Zagrudama. Prekrasno je u tom zdanju bilo. Govorili su mi: oćeš doniti svoja vina. Ma neću, di ću ja u njegovu vinariju nosit svoja vina i pili smo Toljeva vina, i spiza i vina i onaj njegov ambijent sve je bilo izvanredno, fenomenalno.“

Idemo put Pijavičina gdje Butique vinarija Vicelić ima podrume. „Tu je uvik bija naš podrum, od pamtivijeka. Imali smo svoj vinski podrum u Pijavičinom i u Trsteniku. Iz Trstenika se naš dingač izvozio. Tamo negdi 30-tih godina smo čak imali flaširan proizvod.

Tamo je biloraznoraznih etiketa i svega vezanog za vinarstvo, ali za vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani su nam spalili kuću i sve je to otišlo u vatri. Ali iman još didove vizitke. Dida je bija iz Pijavičina, a baba iz Trpnja. Mi sad živimo u Trpnju, a ovde u Pijavičinom je podrum i sve šta treba.“

U podrumu u pustom Pijavičinom kušali smo selekciju dingača iz bačve. Još joj nije vrijeme, a već je bila senzacija – mirisi kao da je bačva puna višnje maraske. Mateo nam pokazuje stari stakleni veliki bolcun stavljen na počasno mjesto:

- Ovo je vjerojatno najstariji dingač koji još postoji. Iz berbe 1957. godine je. Običaj je da se na Pelješcu dingač flašira kad se dijete rodi i otvara se na njegovom piru. Otac je svoje otvorio, oženija se, a teta se nikad nije udavala i to je tetkina berba ostala. Ovo je stara staklena demižana sa voskom zatvorena i ne vjerujem da negdje postoji stariji dingač.

U vinariji se sad puni 2013. godina i bit će 10.000 do 12.000 boca dingača, nešto plavca i nešto rosea. Pod etiketom plavac je sve ono što dolazi iz vinograda koji nisu na Dingaču. „Mi smo uvik tako zvali: plavac s Dingača je dingač, a plavac koji je sa sjeverne strane brda je plavac“, veli Mateo. Na kraju će:

- Ja bih volio da ostanemo butik vinarija, bez prevelikog širenja, dakle mala vinarija sa premijum vinima. Ja sam u dingač uvijek vjerovao, ali nakon ovih uspjeha koji su nam se vani dogodili nemam više baš nikakve sumnje: dingač može stat al pari bilo kojem velikom vinu.